Ljudi su bića koja su upućena na zajednicu, upućeni smo jedni na druge. Na različite načine smo u to uronjeni, neki se na zajednicu i potporu drugih oslanjaju jako dok drugi više vole biti samostalniji, ali čak i naša individualnost, osobito u ovo moderno vrijeme moguća je upravo zbog zajednice koja dobro funkcionira. Da bismo efikasno mogli biti samostalni i izolirani od drugih potreban je čitav niz uvjeta i razvoja tehnologije koji se razvijaju samo kroz zajednicu. Individua koja bi ostala sama na ovome svijetu i na taj način potpuno samostalno ovisna o sebi, usprkos svim svojim znanjima i saznanjima tehnološki i kulturološki vratila bi se barem nekoliko stotina godina unazad. Napredak ljudskog društva oduvijek ovisi o zajednici iako zajednica kao takva svojim nesavršenostima donosi i korist i štetu, i dobitke i gubitke. Svijet u kojem živimo, svijet ljudi, nesavršen je, ali nam je važan, nismo bića izolacije već bića zajedništva i suradnje. Naše vrijednosti i ideali se tako rađaju, ogledaju, formiraju, ali i preispituju i ugrožavaju u okviru odnosa sa i prema drugima. Drugima smo zahvalni često na svojoj formaciji. Ponekad je to bliska obitelj koja nas je dobro odgojila, a ponekad je to neka sasvim druga zajednica koja nas je spasila usprkos propustima i ugrozama od strane onih koji su nas prvi trebali formirati i zaštititi. Ponekad su to individualni uzori i ljudi koji su se založili za opće dobro koji su nas inspirirali za dobro, za ustrajanje, za naprijed. Ponekad smo mi oni koji su uzor i oslonac drugima. I životinje se često oslanjaju na skupine, na zajednicu, na brojke, no čovjek je jedino biće koje može aktivno i razgovjetno tražiti potporu i suradnju od drugoga bića njemu sličnog.
Na prvim stranicama Biblije čovjek je upućen na drugoga čovjeka: 'načinit ću mu pomoć kao što je on' (Post 2, 18b). Čovjek ne samo da je upućen na drugog čovjeka nego je biće koje je stalno i uporno okrenuto tome da traži nekoga s kim može komunicirati i surađivati, da traži sebi Drugoga. Tako smo upućeni, tako smo sazdani, nije to nešto što čovjeka pritišće nego nešto na što je čovjek pozvan što znači da nam je dan Sugovornik i sugovornici koji su spremni odgovoriti. U svom putovanju prema vrijednostima i kroz vrijednosti ponuđena nam je pomoć, dostupno nam je ohrabrenje i utjeha. Kao vjernici dio smo Saveza s Bogom, Bog je na našoj strani kada se trudimo za dobro, nismo na tome putu, nismo u svojim pothvatima i nastojanjima prepušteni sami sebi, nije ovo ispit da se vidi hoćemo li izdržati gdje nas nagrada samo čeka na cilju nego je put, hodočašće na kojem nas se prati, sluša i podržava cijelim putem. Mi smo skloni sebe kriviti i sebe preispitivati u našim odlukama i pothvatima jer smo ograničeni i jer zaista često ne možemo razaznati jesmo li uvijek dobro učinili i odabrali, skloni smo misliti kako smo možda izgubili pravo na potporu ili kako smo nekad negdje u nečem ostali sami, no s obzirom na ustrojstvo svijeta i osnovnih principa to nikada nije istina, sam Bog je 'onaj koji jest', koji je prisutan, nikada nismo bez potpore i bez prilike za pozvati u pomoć, bez prilike za komunikacijom i za povratkom ako smo i otišli krivo, nikad ne možemo pobjeći od Zajedništva, možemo ga jedino svjesno odbijati i time činiti štetu sebi i otežavati drugima oko sebe, no daleko je bolje za nas i za druge oko nas ako pomoć tražimo i ako pomoć prihvatimo, ako svoju volju stavimo u službu vrijednosti, ako na tome putu angažiramo i ljudsku i nebesku pomoć.
Vrijednosti i ideali su zaista nešto što nas nadilazi, nešto što sami ne možemo dosegnuti, nešto što je realno zahtjevno i teško, toliki ljudski velebni pothvati i ideje su doživjeli tužne brodolome baš zato jer smo kao ljudi voljom i mogućnošću usprkos velikim snovima krhki i ograničeni. Kao vjernici pozvani smo na visoke ideale, previsoke za naše dohvate, nadzemaljske, ali nismo ostavljeni bez pomoći, bez ponude za suradnju. Na dionici puta gdje susrećemo mnoge crkve i kapelice posvećene svecima, župnu crkvu posvećenu svetom Mihovilu arkanđelu koji je u svojoj službi ratnik i branitelj, Gospu od ružarija koja nam nudi moćno oružje i svoju pomoć sjetimo se onoga što ispovijedamo, da vjerujemo u općinstvo svetih, u zajedništvo svetih, u jednu svetu Crkvu koja se sastoji od zemaljskih i nebeskih građana, mnogi su prije nas prešli u nebesko zajedništvo i nude nam svoju pomoć i zagovor, nismo odvojeni, samo smo na različitim mjestima, a mi smo oni koji su u poziciji da još uvijek trebamo pomoć, zašto je ne prihvatiti? Sam Isus je Židove podsjetio da je Gospodin Bog živih, a ne mrtvih, da ide pripraviti nam mjesto, da ćemo biti gdje i on. Katolička Crkva potiče nas da to zajedništvo već sada živimo s nebeskim građanima Crkve, s onima koji su već tamo gdje se i mi nadamo doći ako nađemo, zadržimo i živimo visoke ideale na koje smo pozvani. Pozvani i podržani.
