Solin

Prasvetište Gospe od Otoka

Nosi titulu najstarijeg marijanskog svetišta u Hrvata! Današnja župna crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji - Gospi od Otoka, sagrađena je 1880. godine u samom središtu Solina, na jednom većem otoku u delti solinske rijeke Jadro, koja se prije nazivala Salon.

S juga crkve je uređeni travnjak na kojem su tisuće i tisuće vjernika i mladeži sudjelovale u službi Božjoj prilikom posjeta pape Ivana Pavla II. 4. listopada 1998.g. Sa sjeverne strane današnje crkve sv. Marije pod zemljom su ostaci trobrodne crkve posvećene sv. Stjepanu. Bila je sagrađena upravo iznad građevinskih struktura iz rimskog doba koje su se prostirale na povećem otoku u delti rijeke. Treba voditi računa da je solinska rijeka u davno doba imala sasvim drugačiji tok nego danas, te da je prolazila i kroz sami grad (najbolji dokaz su ostaci tzv. Šuplje crkve istočno od Salone).

Jedno od najvažnijih arheoloških otkrića krajem 19. st. iz vremena starohrvatskog doba dogodilo se upravo slučajno. Naime na Otoku je, nakon što je 1875. godine izgorjela stara crkva, na njenom mjestu sagrađena 1880. nova, današnja. Kada su se 1898. počeli kopati temelji za zvonik, otkriveni su ostaci starih zidova, što je automatski privuklo veliku pozornost tadašnjega ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu don Frane Bulića, koji je krenuo u podrobnija istraživanja. Uskoro, 28. kolovoza 1898. g. u predvorju otkrivene crkve sv. Stjepana su bili iskopani ulomci natpisa sa slovima HEL Sam F. Bulić je uočio da se radi o prednjoj strani sarkofaga (razbijen u devedeset komada) koja je čitava ispunjena tekstom. Nakon pomne analize, prikupljanja i spajanja kamenih dijelova fragmenata don Bulić je uspio pročitati cijeli oštećeni grobni natpis sa jasno vidljivom godinom ljeta Gospodnjega 976.

Na Gospinu otoku bila je sagrađena u X st. trobrodna crkva sv. Stjepana s atrijem koja je bila mauzolej hrvatskih kraljeva. U njezinim je ostacima 1898. nađen razbijeni sarkofag s nadgrobnim natpisom kraljice Jelene.

Krunidbena bazilika

Nalazi se istočno od Salone, uz samu rijeku Jadro. Sam naziv crkve potječe iz vremena kada su tu stajali zidovi zapuštene crkve urušenog krova, zabilježeni na Camucijevu zemljovidu u zadarskom arhivu iz druge polovice 16. stoljeća. Ostaci ove rano-romaničke trobrodne bazilike posvećene Sv. Petru i Mojsiju stajali su još na svršetku 17. i početku 18. stoljeća, kada su joj novi, tada doseljeni stanovnici Solina i dali slikovito ime . “šuplja” crkva.

Sama crkva potječe iz 11. stoljeća, usko je povezana s krunidbom Dmitra Zvonimira za hrvatskog kralja 1075. godine, a sagrađena je unutar velike starokršćanske bazilike iz 6. stoljeća. Uz crkvu je bio i benediktinski samostan vjerojatno povezan s vladarskom kućom, pa je i to razlog da se nova crkva gradi u staroj i da se u njoj obavlja taj važan povijesni čin.

Ova trobrodna bazilika imala je vrlo specifično zapadno pročelje, tzv. zapadni korpus (westwerk) i zvonik, a na istočnoj strani tri apside uklopljene u samo tijelo crkve. U njoj se nalazila i velika trodjelna oltarna pregrada s natpisom titulara, svetog Petra i Mojsija. Naime toj su ogradi, kako se vjeruje pripadali i pluteji koji danas tvore krsni zdenac u splitskoj krstionici sv. Ivana, među kojima je najpoznatiji onaj koji interpretira prikaz hrvatskog vladara na prijestolju. Crkva je danas u ruševnom stanju i često djelomično potopljena zbog skretanja toka rijeke Jadro.

Salona

Antička Salona ili Colonia Martia Iulia Salona, kako se nazivala za vrijeme antike, je bila glavni grad rimske provincije Dalmacije. Nastala je uz samo ušće rijeke Jadro i zaštićeni morski zaljev u podnožju brda Kozjaka. Tu su prije dolaska Italika i Rimljana obitavali domaći delmatski žitelji i grčki trgovci. Zbog povoljnog strateškog položaja na središnjem dijelu Jadrana na putu prema delmatskom zaleđu i unutrašnjosti ta delmatska luka postala je zanimljiva rimskim trgovcima, ali i vojsci. Prvi put se u literarnim izvorima ime naselja Salona spominje 119. pr. Kr. kada je rimski vojskovođa Cecilije Metel ondje prezimio s vojskom U građanskom ratu između Cezara i Pompeja Salona je stala na Cezarovu stranu, što je znatno utjecalo na njezin razvoj pa je stekla status kolonije.

O veličini, blagostanju i raskoši antičkog velegrada Salone svjedoči sljedeći opis: 'Grad ima nepravilan izdužen oblik, a u njegovu je središtu najstarija jezgra trapezna oblika (Urbs vetus, antiqua ili graeca), opasana zidinama, od kojih se sačuvao istočni dio s monumentalnim gradskim vratima (Porta Caesarea), vjerojatno iz augustovskog doba. Ondje su se nalazile terme, forum, kapitolij, kurija i kazalište. Kada je taj dio postao tijesnim, grad se proširio i izvan prvotnih zidina (urbs orientalis i urbs occidentalis), a podizali su se i novi bedemi.'

U godinama prvih rimskih careva Salona je postala okupljalište trgovaca iz cijeloga antičkog svijeta. Puni procvat i širenje grad je doživio u II. i III. st., osobito za cara Dioklecijana, koji je u njegovoj blizini gradio svoju palaču, a grad je dobio i počasni naslov Valeria (carsko gentilno ime) pa se nazivao Colonia Martia Iulia Valeria Salona Felix. Prema nekim izvorima grad je na vrhuncu svoje moći mogao imati između 20 i 30 tisuća stanovnika. U sjeverozapadnom dijelu grada, povezanu bedemima, nalazio se monumentalni amfiteatar, prvotno na tri kata; danas sačuvan samo u prizemnoj razini. Izvan gradskih bedema, oko relikvija salonitanskih mučenika, nastala su kršćanska groblja u okviru kojih su se već od IV. st. gradile crkve iznad grobova mučenika (lokaliteti: Manastirine – grob sv. Dujma, Kapljuč – bazilika petorice mučenika, Marusinac – mauzolej sv. Anastazija).

Nakon velike seobe naroda na dijelu srušene i napuštene Salone nastanili su se Hrvati. Na Gospinu otoku i uz rukavce Jadra hrvatski će vladari podignuti nove crkvene građevine i stvoriti središte hrvatskog Solina. Godine 614. Salonu su razorili Avari i Slaveni, a stanovništvo se sklonilo u Dioklecijanovu palaču. Novi stanovnici naseljavali su se izvan ruševina antičkog grada, na istok uz rijeku Jadro.

Rijeka Jadro

Izvire u podnožju Mosora na 35 metara nadmorske visine, a ulijeva se u solinski zaljev nakon 4,5 km dugog toka. Svojim kratkim tokom oplođuje i donosi život ovom kraju, napajajući osim Solina, grad Split, Kaštela, Trogir i okolnih mjesta. U Solinu rijeku Jadro zovu „Solinska Rika" , a zbog njena značaja i događaja iz starohrvatske povijesti, često se naziva i "hrvatskim Jordanom".

Zbog života i razvoja endemske podvrste Mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostris salonitana), gornji tok rijeke proglašen je 1984. godine posebnim ihtiološkim rezervatom. Površina tog ihtiološkog rezervata je cca 78 000 m2, a predstavlja vodotok rijeke Jadro od izvora do Uvodića mosta.

Za vrijednosti rijeke Jadro znali su i davni narodi. Još su stari Iliri gradili kuće pokraj njezina korita i pili vodu kakve na daleko nije bilo. Krijepila ih je kad su odlazili u ratove protiv Rimljana, a Rimljani su zahvaljujući njezinoj vodi sagradili najveći grad na ovoj strani Jadranskog mora.

Jadro je izvor života cijele Dalmacije jer su se zbog ovog izvora u zaštićenom zaljevu razvile Salona i Dioklecijanova palača, do koje s područja izvora vodi antički akvadukt koji i danas napaja cca 300.000 stanovnika. Solin, ali i stanovništvo aglomeracije izgubilo je kontakt s Rikom, pa je ona stoga slabo prezentirana i turistima iako sama po sebi, a posebno njezini zaštićeni dijelovi i kulturna baština koja se razvila duž 4,2 km toka, predstavlja snažan, ali još uvijek neiskorišten potencijal.

Kraljica Jelena Slavna

Jelena, kraljica hrvatskog kraljevstva krajem 10. stoljeća, žena kralja Mihajla Krešimira II koji je ubijen u ratu. Umjesto maloljetnog prestolonasljednika Stjepana Držislava, vladala je Hrvatskim kraljevstvom kao regentica 970-ih godina. Kao svaki monarh postala je zaštitnica svojih podanika, a kako je i sama bila udovica proglašena je zaštitnicom udovica i siročadi. U znak zahvalnosti za njezinu dobrotu i zaštitu prozvali su je Jelena Slavna. Ona je dala izgraditi dvije drevne crkve na području riječnog otoka u Solinu, crkvu Blažene Djevice Marije u kojoj su se krunili hrvatski kraljevi i malo sjevernije crkvu svetog Stjepana u kojoj su kraljevi bili pokapani. Također ovdje je započeta izgradnja Marijanskog svetišta, najstarijeg u Hrvata. Kraljica Jelena umrla je 976. godine, a pokopana je također na ovom otočiću, pokraj svog muža kralja Mihajla Krešimira. Njezini ostaci pronađeni su prilikom iskapanja u 19.stoljeću, u sarkofagu s epitafom koji svjedoči o njezinoj kraljevskoj ulozi.