, Staza Gospi Sinjskoj

Ustrajnost



Na pola puta. Kažu da je sve što započnemo na polovici najteže, najviše zbunjujuće i najviše zamorno. Na početku nas nosi zanos i ideja i snaga s kojom smo započeli, pred kraj se tješimo da je najgore već prošlo i da je glupo odustati, na polovici smo često nigdje, no ovdje ni ondje, potrošili smo snage s kojima smo krenuli, a još imamo toliko koliko smo i prošli. Bojimo se onoga ispred jer znamo da nas je ono iza već poprilično izmorilo i da je bilo izazovno, što sve budućnost donosi ne možemo predvidjeti. Nekad nam je i životni put dugačak, zamoran. Pritisnu nas obaveze, iskustva, borbe, umorimo se, a tek smo na pola puta, ili više, ili manje, ne znamo. Nitko od nas ne zna što ga još čeka u životu. Možda je naš život do sad bio borba, možda smo se morali već ustrajno boriti za svoje vrijednosti sa teškim protivnicima, a zaista ne znamo jesu najveće bitke iza nas ili tek pred nama. Život zaista ponekad zna biti zahtjevan. Često nam se smisao ponovno propituje. Prve odluke, jasna opredjeljenja, teške borbe i dobivene bitke, a i one izgubljene, sve to na nama nakon puno prijeđenih kilometara ostavi traga. Nije dovoljno samo prvo i temeljno opredjeljenje, ono je ključno da bismo uopće krenuli i pomaknuli se s mjesta, ali da bismo nastavili od nas se očekuje ponovno i opetovano opredjeljenje, čak i više u situacijama gubitaka, umora i poraza i nemoći nego li u situacijama borbe, dobitaka i pobjede. Opredjeljenje u zamornim i bezizglednim situacijama važnije je od poletnih opredjeljenja u časovima ushita. Stati iza svojih ideala znači ne odustati niti kada se čine promašeni i bezizgledni, umorni. Lako je biti vjernik u trenucima kada osjećamo ushite, napretke i Božju blizinu, lako je biti navijač i sportaš kad naš tim pobjeđuje, lako je čak i kad nepravedno gubi, kada je stresno, tada nas isto nose neke emocije, teško je kada se ništa ne događa, kada se utakmice ne igraju, kada su neriješene, kada nema napretka, kada je prazno i monotono.

Teško je biti vjernik kada nam se Bog čini daleko, koliki se pravdaju time da nisu vjernici jer ništa ne osjećaju, time da nisu vjernici jer su nešto molili i nisu primijetili da se išta promijenilo. Koliki su odustali od pravde, istine, vjernosti, dobrote, mira, identiteta, ideala jer su imali osjećaj da ništa time ne dobivaju, da je bolje biti 'kao i svi ostali', skrenuti s puta koji nam je predstavljen kao jedini ispravan i krojiti neki svoj put, bez pravila, bez Boga, bez zajedništva s ljudima. Često su to učinili iz frustracije, iz umora, iz ubijenih ideala. S.S. Kranjčević je zapisao: 'Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati', kada se daš poljuljati, kada se daš uvjeriti u pesimizam. U to da nema nade, da se ne isplati čekati pobjeda dobra i osvit zore. Čovjek živi od ideala i od vrijednosti, od smisla, sve ostalo je put u propast, u depresiju, u apatiju, u sve što je ljudskoj prirodi strano i pogubno. Čovjek živi od pogleda gore. Pa sve kada se oko njega i svjetovi i ideali ruše, važno je gledati gore, u Izvor svake nade, u Izvor svake dobrote, u Izvor svega dobroga što nas nadilazi. Dobre stvari su uvijek dobre i kada nam se čini da su slabe i beznačajne. Ono što učimo djecu u obitelji, ono što bismo željeli da ih se uči u svakoj obitelji, u ranom odgoju, uvijek je ono što vrijedi. Ljubav, dobrota, zajedništvo, pristojnost, blagost, nježnost, mir, suosjećanje, želja za napretkom i suradnjom vrijednosti su koje uvijek vrijede i koje uvijek nose najveću težinu makar bile i obezvrijeđene.

Što će čovjeku sav svijet ako sebe izgubi? (Usp. Mt 16, 26) Ako od sebe ode, od svojih ideala, od prvih ideala, od ljudskih ideala, od onoga što ga čini čovjekom, ako u to počne sumnjati. Na ovom hodočašću uz crkvu svete Ane, majke i bake u jednoj prevažnoj obitelji, prisjetimo se umorni od puta i života koje su to naše temeljne vrijednosti, što smo to kao djeca htjeli, o čemu smo sanjali, što nam je bilo važno i razmislimo možemo li pogledati u oči djetetu u sebi ili smo ga razočarali putem. Što dijete u nama misli o našim današnjim kalkulacijama i planovima za odustajanje zbog monotonosti i razočaranja, zbog tvrdokornosti neprijateljskih sustava koji su gori od aktivnih protivnika. Ovdje na pola puta u crkvi koja je posvećena i svetom Jakovu poznatome zaštitniku hodočasnika odlučimo i odvažno nastaviti svoje hodočašće, svoje životno hodočašće. Hodočastiti znači ići za nečim, usmjereno ići. Razlika između običnog putovanja i hodočašća je što je putovanje samo usmjereno na cilj, na dolazak od točke A do točke B, sve putem je nebitno, slučajno i možda izvor stresa i nepotrebnog napora. Kada putujemo s posla i na posao, sva stajanja, zastoji prometa putem i nepredviđene okolnosti su najčešće izvor negodovanja i stresa. Kad smo na hodočašću svaki trenutak je bitan, sve je dio cjeline, svako stajanje, zadržavanje i odvlačenje pažnje nečemu nas želi naučiti, zbog nečega je bitno. Shvatimo i svoj život kao hodočašće, a ne kao putovanje. Sve što nam se putem događa ima značaj za nas, ništa se ne događa slučajno jer vjerujemo u Smisao i jer tražimo smisao. Nije bitno jesmo li na početku, na pola puta ili na kraju, svaki trenutak nas poziva da se sjetimo svojih vrijednosti, svojih prvih vrijednosti, da ih obnovimo i da ponovno za njima krenemo, da nastavimo ići naprijed, od naših obiteljskih početaka, od onoga što je Bog u nas usadio kao težnje našeg bića, preko naših hodočasničkih odluka i vlastitih napora pa sve do vječnosti u kojoj sve naše težnje nalaze ispunjenje i mir, a odluke za vječnost našim stavom prema dobroti i smislu donosimo već sada u svakom danu, u svakom kilometru hodočašća i u onom uzbudljivom i u onom monotonom, čak i više u onom monotonom jer rečeno nam je da je ključno u malome i naizgled beznačajnome biti vjeran. (Usp. Mt 25, 21)