Oko 5000. g. pr.Kr.
Kameno oružje i oruđe , pronađeno na dva lokaliteta, svjedoče naseljenost Cetine već u mezolitiku (otprilike 7000 pr.Kr.). Množina neolitičkih artefakata u pećinama, vrtačama (zemunice) i sojenicama govori o rasprostranjenosti naseobina pred oko 5000 godina. Međutim, najranija etnička identifikacija je moguća tek oko 1000 g. pr. Kr. i vezana je za ilirsko pleme Delmata. Ovladavši prostorom između Krke i Cetine, Delmati se rapidno šire prema jugu i sukobljavaju se s Rimom. Razdoblje ratova započinje 156. god. prije Krista i završava u 9. godini poslije Krista potpunim porazom Delmata.
9. g. po Kristu
Slomom Batona (glavnog vođe Delmata), čitava Dalmacija i Cetina definitivno ulaze u sastav Rimskog carstva. Razdoblje relativnog mira (Pax Romana) pogoduje novoj organizaciji prostora. Rimljani grade ceste čije kolotrage (spurile) raspoznajemo usječene na kamenitim podima oko Sinjskog polja. Na ilirskim temeljima Rimljani utvrđuju Osinium (Sinj) i Tilurij/Tilurium (Gardun pored Trilja), podižu most na Cetini i brojne ville rustike. Također osnivaju čuvenu Coloniu Claudiu Aequum (današnje selo Čitluk).
Pošto je 476. godine srušeno Zapadno Rimsko carstvo, Dalmacija s Cetinom dolazi pod vlast Bizanta. Sredinom 7. stoljeća predvodnici Hrvata su prešli Dinaru i ugledali Jadransko more (Jadran), naselili Dalmaciju i Cetinu, ali će još naredna dva stoljeća priznavati vrhovnu vlast Bizanta.
879. g.
Polovicom devetog stoljeća osamostaljuje se Hrvatska država pod dinastijom Trpimirovića. Kroz naredna dva i pol stoljeća Hrvati će asimilirati zatečeno stanovništvo u Cetini, te formirati prepoznatljiv kulturni krajolik.
1102. g.
Izumiranjem dinastije Trpimirovića, Hrvatska se udružuje s Ugarskom pod dinastijom Arpadovića (1102. g.). Udaljenost od centra slabi kraljevu moć, pa Cetinom gotovo samostalno vladaju kneževi: Domaldići, Šubići te Nelipčići, koji će obilježiti 14. i 15. stoljeće u Sinju, Cetini, Primorju i šire. Sredinom 15. stoljeća Cetinom vladaju Talovci, a poslije njih nesloga i unutarnji sukobi te na koncu i sami Turci.
1536. g.
Početkom 16. stoljeća Turci su zagospodarili Sinjem i cijelom Cetinskom Krajinom. Stoljeće i pol (do 1686.) osmanlijska uprava je promijenila etničku sliku Cetine. Dio hrvatskog življa je izbjegao, dio ostao prihvativši status “raje“, a djelić se islamizirao. Sinjska tvrđava i podgrađe, sa statusom „kasabe“ i isključivo islamskim življem, čini stotinjak kuća i oko 1000 stanovnika.
1686. g.
Poslije višednevnih borbi, 25.26 i 27.rujna 1686. godine Sinj i dio Cetine su oslobođeni te dolaze u mletačke ruke. U demografski ispražnjen prostor iduće godine na jesen iz Bosne se doseljava nekoliko stotina obitelji, ostavljajući do danas očuvan demografski pečat. Sad nastupa „mletačko stoljeće“ u kojem će se vrlo vrlo sporo obnavljati ratom razoreno gospodarstvo. Razdoblje entuzijazma i obnove je prekinula snažna Osmanska ofenziva na Cetinu i višednevna opsada Sinja (osmodnevna) iz kolovoza 1715. godine.
U čudnim okolnostima, relativno mala sinjska vojna posada i branitelji tvrđave su ne samo odbili višednevne juriše, nego i prouzročila potpun raspad turske armade s oko 10.000 mrtvih Osmanlija. Poslije ovakvih gubitaka, Turci su bili prisiljeni na sklapanje mira – 1718. godine u Požarevcu. U čast svoje nebeske zaštitnice, Gospe Sinjske, koja je prema predaji, i otjerala Osmanlije kao vječni zavjet odanosti i poštovanja, Sinjani će nakon slavne junačke bitke utemeljiti vitešku igru Alku, i tako svake godine, prve nedjelje u kolovozu, oživjeti slavnu pobjedu.
Nakon sklapanja mira definira se granica na Dinari preko koje će jučerašnja četovanja i hajdučije zamijeniti trgovačke karavane. Sinj postaje u to vrijeme tranzitni čvor između Dalmacije i Bosne (Turske), u kojem će trgovci, kirijaši, goniči stoke i obrtnici podizati grad između tvrđave Stari Grad, tvrđavice Kamička, Žankove glavice i rječice Goručice.
1797. g.
Krajem osamnaestog stoljeća Napoleon B. ruši Mletačku republiku, a Dalmacija s Cetinom i Sinjem ulazi u sklop Austrije. Kratkotrajno austrijsko razdoblje (1797. do 1805.) zamijenit će još kraće francusko. U kratkom vremenu Francuzi su uspjeli uspostaviti osnovicu prometne mreže i osnovnog školstva u cijeloj Dalmaciji. Naime, tada je i uspostavljena 1811. Općina Sinj. Usprkos tome, konzervativna sredina nije prihvatila Francuze sa simpatijama.
1813. g.
Dalmacija i Sinj 1813. godine ponovno ulaze u sastav tzv. druge Austrije, kasnije Austro-Ugarske Monarhije, gdje će ostati više od jednog stoljeća. Unatoč germanizaciji, austrijskim birokratima i autonomašima, Sinj je u „austrijskom stoljeću“ najviše uznapredovao; spomenut ćemo najvažnije događaje i datume:
1853./54. g.
otvara se gimnazija – prva takve vrste na hrvatskom jeziku u Dalmaciji
1849. do 1851. g.
izgrađeni su mostovi preko rijeke Cetine
1868. g.
Sinj je imenovan kotarskim središtem
1878. g.
postavljena je gradska kanalizacija, a do kraja stoljeća Sinj dobiva urbanističke konture, koje zadržava do danas
1891. g.
u Sinju se otvara režija duhana i poznata biljana ljekarnika Varde
1903. g.
Sinj dobiva željezničku vezu sa Splitom (čuvena Sinjska ferata/Rera)
1912. g.
Sinj dobiva vodovod, te naš poznati knjižničar i kulturni povjesničar Šime Jurić s pravom kaže da je na prijelazu stoljeća Sinj najnaprednije mjesto zagorske Dalmacije, tj. Dalmatinske Zagore
1918. g.
Austro-Ugarska monarhija se krajem listopada 1918.raspala, a Hrvati opet mijenjaju dinastičko podaništvo (Habsburgovce za Karađorđeviće). Sinj i Cetina dolaze u dsasatav Kraljevine SHS, zatim Jugoslavije, u kojoj će ostati preko dvadeset godina, koje nisu donijele očekivani politički i gospodarski boljitak. Ipak, školske godine 1921./22. je otvorena Realna gimnazija, a godinu dana kasnije elektrificiran je i centar grada.
1941. g.
Početkom travnja 1941. godine raspala se Kraljevina Jugoslavija, te je proglašena Nezavisna Država Hrvatska u čiji okvir, dakako, ulazi i Cetina. Međutim, za vrijeme svog trajanja Hrvatska nikad nije ostvarila svoju punu samostalnost i nezavisnost. Prisutnost brojnog talijanskog do jeseni 1943., a kasnije njemačkog garnizona do jeseni 1944., ograničilo je suverenitet Hrvatske te osiguralo dvovlašće. U to vrijeme od jeseni 1943. do jeseni 1944. godine djelovao je njemački Prijeki sud, čijom su odlukom osuđena na smrt i strijeljana dvadeset petorica Sinjana, zbog ranjavanja njemačkog vojnika. Četiri ratne godine Sinjani su proživjeli u oskudici i nesigurnosti. Jedino materijalno nasljeđe tog ratnog vremena su talijanski bunkeri, te ruševine poslije engleskog bombardiranja Sinja iz rujna 1944.
1944. g.
U Sinjskoj krajini NDH je srušena ulaskom partizanske (Narodnooslobodilačke vojske) 25. listopada, pa cijela naša regija, postupno s cijelom Hrvatskom, ulazi u sastav FNRJ, zatim SFRJ gdje ostaje sve do njena raspada 1991. godine. Pola stoljeća „druge Jugoslavije“ donijelo je ogromne sociološke, gospodarske i urbanističke promjene u Sinju i Cetinskoj Krajini. Do početka osamdesetih godina ovi pomaci su u usponu, čime se poboljšava materijalna kvaliteta života i cjelokupnog pučanstva. Nakon toga nastupa entropija: potrošivši socijalističko-komunistički amalgam (kojim je lijepljena druga Jugoslavija), tzv. „država komadićaka“ se počinje raspadati na rastavne dijelove.
1991. g.
Žitelji Cetinske krajine i čitave Hrvatske 1990. godine su iskoristili pravo državotvornog izbora, te plebiscitarno glasovali za samostalnu i neovisnu državu. Kad su taj izbor silom oružja osporili Srbi, izbio je rat, nazvan Domovinski. Tijekom 1991. i 1992. Srbi su okupirali trećinu Hrvatske i polovicu Cetine. Iz topničkih bitnica, tek nekih 6 -7 kilometara udaljenih od Sinja, držali su pod prijetnjom još slobodni dio Cetine. U tom razdoblju na Sinj je ispaljeno oko 3.000 raznih granata. Međutim, građeni od kamena, Sinj i Sinjani su odolijevali, da bi u ljeto 1995. godine vojno-redarstvenom operacijom Olujom otpuhnuli okupatore i neprijatelja. Danas u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, pa i u Sinju, nakon vjekova nestaju optužbe na račun tuđinske uprave. Sad samo o nama i o ustroju Države Hrvatske ovisi sociološki i gospodarski položaj i prosperitet grada Sinja i Cetinske Krajine.
2015. godine
Nakon dugih priprema, planova i konačne realizacije 8. kolovoza je svečano otvoren dugo očekivani Muzej Sinjske Alke, koji se datumski poklopio na samu 300tu proslave velike obljetnice čuvene bitke iz kolovoza 1715. Muzej Alke je smješten na prostoru baroknih mletačkih Kvartira, vojarne za smještaj konjice. Kulturno – povijesnu važnost i veliko priznanje Sinjske Alke je prepoznao i UNESCO koji ju je 16. studenoga 2010. uvrstio na popis spomenika nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, a 2012. je proglašena najboljom kulturnom manifestacijom u R.Hrvatskoj.