Čovjek je jedino biće na zemlji koje se pita o smislu, sva ostala bića slijede prirodne principe ne propitujući ih. Zašto je čovjek jedino biće u ovome svijetu koje je toliko osjetljivo na pronalaženje i uočavanje smisla, zašto smo opterećeni potragom za smislom? Ne bi li bilo lakše da i mi samo slijedimo ritam velikih prirodnih mehanizama neopterećeni pitanjem smisla kao što to čine ostala bića i stvari na ovome svijetu? Ljudske akcije uvijek su opterećene pitanjem o kvaliteti izbora koji smo učinili. Nesretni smo i vrijeđamo se ako shvatimo ili ako nam je ukazano da naši izbori nisu bili smisleni, najbolji, mudri, usklađeni. Ne razumijemo, racionaliziramo, opravdavamo, omalovažavamo ponekad govoreći da je sve slučajno i da nema smisla, ali duboko osjećamo da smisao postoji, da nam je potreban, da je sve mudro stvoreno, da nas naumi nadilaze. Duboko čeznemo za mudrošću, duboko čeznemo oponašati taj princip.
I životinje posjeduju motivaciju, reagiraju iz emocija, njihove akcije također slijede neki smisao, ali taj smisao im je zadan, ne mogu se sami odrediti u odnosu na smisao dok je čovjek jedino biće koje može svjesno ići i za i protiv smisla, može ići protiv smisla na destruktivan način, uništavajući sebe i druge, a može ići i protiv 'smisla' na druge, odvažne načine. Čovjek jedini može 'kršiti' ljestvicu prirodnih zakona i mehanizama u korist nečega drugoga za što je zaključio da je važno. Čovjek jedini može zaključiti da je nešto važno. Čovjek jedini može svjesno i odlučno sebe predati za ideal. Čovjek jedini može shvatiti pojam ideala i vrijednosti. Odvažiti se na nešto što nam nije od neposredne psihofizičke koristi zahtjeva u pozadini ili nagon ili ideal. Životinja će zbog nagona poduzeti riskantne pothvate, čovjek isto može učiniti i iz ideala. Uložiti snage, vrijeme, resurse, izaći iz zone sigurnosti zbog nečega čemu smo dali važnost ili u čemu smo otkrili važnost duboko je 'izvan naravnog smisla', duboko je na tragu 'traženja dubljeg smisla' smisla postojanja, života, bivanja, vrijednosti,... Popeti se na vrh najviše planine takav je pothvat. Uložiti vrijeme i trud prema onima koji nikada ne mogu vratiti takav je pothvat. Izdvojiti vrijeme za hodočašće takav je pothvat. Čovjek u nečemu naizgled besmislenom ili samo marginalno psihofizički korisnom nalazi duboki smisao, neki drugi smisao, nešto zbog čega se cijela stvar isplati iako je naporna i iako je 'gubitak vremena' koje se moglo utrošiti na udobnost, sebičnost ili proračunatu korist. To je korijen ideala - smisao koji nas nadilazi. Osjećamo to intuitivno, da postoje stvari koje su iznad nas, koje su misterij uvijek vrijedan njemu vraćanja iako u praksi i nesavršen.
Naše vrijednosti i ideali čine naš identitet, ne fizički vremensko-prostorni identitet nego naš dubinski identitet oko toga tko smo, kakvi smo ljudi, čemu težimo. Čovjek sam nazire što znači biti dobar čovjek, što znači čuvati i imati vrijednosti, ali čovjek je i svjedok ružnih posljedica vlastitih gubljenja na tim putevima, kada ideal i vrijednost postanu zatvor za sebe i drugoga. Obitelj, identitet, povijest, nacija, korijeni, kršćanstvo, a iznad toga, istina, ljubav, pripadanje,… sve su to vrijednosti i ideali koje na ovaj ili onaj način, ovisno o vlastitom iskustvu, svaki čovjek nosi duboko u sebi, svaki čovjek primijetit će da ga ti pojmovi privlače i nadilaze, da mu je potrebno vodstvo da ne odu u ružne devijacije i zlouporabu. Kao vjernici vjerujemo da je izvor svih dobrih pojmova i koncepata u Bogu, vjerujemo da je Bog autor i izbor svega dobra, vjerujemo da je Bog i ono što nam on govori naš ultimativan kompas kroz vrijednosti, prema vrijednostima i za vrijednosti, da u Bogu možemo tražiti i naći svoj identitet i pravu mjeru vrijednosti i ideala, da se za to isplati založiti, molitvom, hodočašćem. Mark Twain je rekao da su dva događaja ključna u našem životu, dan kad smo se rodili i dan kad smo otkrili zašto. Pronaći svoj smisao života, pronaći svoje ideale, misiju, vrijednosti, nešto za što smo se spremni založiti i za time krenuti, nešto što nam je važno, što nas ispunja i gdje se želimo ostvariti i gdje očekujemo uspjehe ključno je. Čovjek bez smisla i bez cilja propada. Čovjek bez imena, zajednice koja ga podržava, bez doma, obitelji, nacije, osjeća se nesigurno i neispunjeno, iščupano. Individualno nam je svakome možda neki aspekt važniji od drugog, ali generalno vrijednost i smisao, osjećaj sigurnosti i pripadanja, efikasnosti i zaokruženosti nešto je što svi želimo i što svi tražimo.
Na ovoj početnoj točki Staze Gospi Sinjskoj dobro se je podsjetiti i zapitati koje su to naše vrijednosti, koji su naši korijeni, gdje su nam ideali, za što smo spremni uložiti trud? Koji je smisao svega pa i ovog hodočašća? Sam povijesni okvir daje nam neke smjernice. Ovo je mjesto kolijevka kršćanstva na ovim prostorima, kolijevka je i hrvatske nacionalnosti, kolijevka je obiteljskih vrijednosti, mjesto je pohoda pape koji je poosobljeni predstavnik svih kršćanskih vrijednosti, pohoda pape Ivana Pavla II koji je svojom konkretnom osobnošću u izazovnom vremenu zaista pokazao što znači biti 'Petar stijena'. Zapitajmo se na ovome mjestu o vlastitom smislu, o vlastitim vrijednostima, o vlastitim ciljevima i ishodima, o vlastitim željama i podsjetimo se što je to što je zaista bitno i vrijedno da se svojim mogućnostima založimo izvan samih okvira koje nam nudi priroda i mehanizmi kojima po njoj pripadamo i da krenemo za tim, za tim da budemo bolji, smisleniji ljudi, ukorijenjeni u istinu i u ono što je zaista duboko ljudsko.