Vučković, Pavao, hrvatski narodni vođa protu-osmanskoga otpora, rimokatolički svećenik (Duvanjsko polje, 18. 10. 1658. – Sinj, 07. 01. 1735.).
Franjevac, poliglot, glavni i idejni autor buduće crkve i svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske i samostana, te njen glavni gvardijan; krsnog imena Luka - školovao se u ramskom samostanu, bogosloviju završio u Italiji. Služio se hrvatskim, latinskim, talijanskim i turskim jezikom. U Rami (BiH) djelovao je od 1682–87., kada je organizirao bijeg katoličkog puka iz Rame, Prozora, Bugojna, Duvna, Livna i okolnih mjesta u Cetinsku krajinu, nakon oslobođenja Sinja od strane Mlečana i domaćih vojnih jedinica. Sudjelovao u borbama s Osmanlijama, koji su ga zarobili (1698.), nakon što je bosanski paša Mustaj-paša Daltaban provalio u Cetinski kraj i opustošio ga. Tada ga je paša poveo sa sobom u Bagdad da mu bude rob i sluga, pisar/tajnik i savjetnik. Kad je Daltaban postao velikim vezirom, poveo je fra Pavla u Carigrad, gdje je izvrsno naučio turski jezik. Pošto je Daltaban u pobuni bio pogubljen (1703), Vučković je iskoristio trenutak te pobjegao na mletačkoj galiji u Italiju. Potom se hodočasnički zaputio u Rim, gdje je boravio kod pape na Kongregaciji za širenje vjere. Tada je stekao naslov eks-provincijala, da bi se iste godine 1703. napokon vratio u Sinj, gdje se nastavila gradnja nove crkve pod Kamičkom za koju je pripremio materijale. Postoje dokumenti da je fra Vučković važio kao ugledna osoba i kod splitskih nadbiskupa Cosmija, Cupillija i Loghija. Sudjelovao je i u sinjskoj čudesnoj obrani iz kolovoza 1715 godine; kad se doznalo da će Osmanlije prvo udarnički krenuti na Sinj, u strahu od povratka pod tuđinsku vlast i strahu od osvete dio franjevaca je pošao prema Splitu, a sam fra Pavao, s još šestoricom fratara, uzeo je iz nove crkve sliku Majke od Milosti, te se s njom sklonio u sinjsku tvrđavu i pridružio posadi od nekih 900 branitelja. Tijekom osmodnevne opsade sliku je stavio na oltar svete Barbare u tvrđavskoj crkvici svetog Mihovila, te molio nad njom i hrabrio branitelje. Splitski nadbiskup Stjepan Cupilli je pokušao pomoći, pa je pod zastavom Križa pošao je prema Sinju, ali nije mogao proći dalje od Dicma, te mu je jedino preostalo pisati papi Klementu XI. da moli za spas Sinja i njegove tvrđave. Naposljetku su, nakon žestoke borbe prsa u prsa, Turci odustali od opsade, te su se bijegom povukli preko Cetine u Livno potraživši sigurnost.
Fra Pavao je umro u sinjskom franjevačkom samostanu 1735. godine, 20 godina nakon čuvene bitke. Pokopan je u kripti crkve Majke od Milosti, tj. Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske, koju je sazidao. Danas se u Sinju na istočnom dijelu centralnog ulaza u grad nalazi njegov brončani kip, djelo poznatog hrvatskog kipara Kuzme Kovačića iz 2007. Fra Pavao Vučković je slovio kao najsvjetliji lik u drugoj polovici 17. i prvoj polovici 18. stoljeća u Cetinskom kraju, te u Dalmaciji i šire. U miru se zalagao za nacionalno, vjersko i moralno dobro svojih sumještana i sunarodnjaka, a u ratu se držao krilatice - 'Za Krst časni i slobodu zlatnu'.