, Staza Gospi Sinjskoj

Hrabrost



Svi mi imamo neke želje, ideale, nešto što smatramo važnim. Svi nekoga ili nešto cijenimo, nečime se dičimo, nešto podržavamo, načelno iza puno toga stojimo. Ljudi smo od vrijednosti, reći nekome da nema vrijednosti jednako je kao i reći mu da nema smisla, da nije dobar čovjek, doživjet ćemo instant pobunu. No prije ili poslije, na lakši ili teži način naći ćemo se u situaciji da će nam upravo to što volimo, što cijenimo, za što se zalažemo, što podržavamo biti ugroženo. Vrijednosti i ideale nije dovoljno imati, potrebno ih je i braniti. Onaj tko ne brani svoje vrijednosti i ideale, onaj tko se za njih nije spreman žrtvovati i izložiti ne može zaista reći da su to njegove vrijednosti i ideali, on je možda simpatizer toga svega, ali ne i osoba koja ih posjeduje, a još manje može biti govora o tome da ih i živi. Današnje vrijeme se čini lako na riječima. Sve je puno onih koji podržavaju prava ovih i onih, koji imaju ovakve ili onakve vrijednosti, koji se diče ovim ili onim aspektom svog stečenog identiteta, pripadamo ovoj naciji, ovoj obitelji, ovoj vjeroispovijesti, načelno pripadamo, načelno se izjašnjavamo, načelno podržavamo, najčešće iz svoje fotelje nažalost kritizirajući druge. Pravo je pitanje što od toga točno živimo? Nitko se ne želi naći u situaciji u kojoj su mu vrijednosti ugrožene, osjećamo takve situacije krajnjim napadom na sebe, one to najčešće i jesu, ali važnije je kako se ponašamo u takvim situacijama. Što nam je zaista važno? Iza čega ostajemo stajati i kada nas se krajnje pritisne? I na koji način ćemo braniti to do čega nam je stalo? Odgovori na ta pitanja govore o našim istinskim vrijednostima, o onome tko zaista jesmo.

Na mjestu gdje se hrvatski narod morao dugotrajno i mukotrpno braniti od turskih napada koji su prijetili njegovom teritoriju, opstojnosti, identitetu i uvjerenjima možemo se zapitati dvije stvari. Prva je iza kojih vrijednosti ostajemo stajati i kada su ugrožene, za koje vrijednosti smo se spremni založiti i žrtvovati čak i kada to znači krajnju žrtvu i neudobnost. Pred turskim osvajanjima tko god je ostao postojan u svojoj vjeri i identitetu pristajao je na lošije životne uvjete i na plaćanje poreza, na vječiti sukob i ugrozu, primamljivo je bilo predati se, prijeći na drugu stranu, prihvatiti druge vrijednosti i kulturu, ostanak je značio založiti se za nešto usprkos svemu. Sagraditi kulu na litici, braniti to nešto što prepoznajemo duboko kao svoje i ispravno bez obzira na nadmoćnog protivnika. Svaki se čovjek boji smrti, ali nije li malobrojnim braniteljima u surovim uvjetima pred turcima lakše bilo i pobjeći i poginuti i prepustiti sudbinu ove zemlje slučajnosti i drugima nego ostati i potrošiti svoj životni vijek za nešto što možda nikada nisu ni dočekali vidjeti. Pisali su povijest svog naroda, pisali su povijest Europe možda i nevidjeći dalje od neposrednih osobnih vrijednosti za koje su samo znali da ih ne smiju napustiti. Koliko smo mi spremni uložiti sebe za svoje vrijednosti kada postane krajnje neudobno i opasno uz njih stajati i ako u tim časovima odustajemo jesu li to onda zaista naše vrijednosti?

Drugo pitanje koje se postavlja je na koji način ćemo braniti svoje vrijednosti i stavove. Često kada smo ugroženi onoga drugoga doživljavamo kao ultimativnog agresora i uzurpatora, on to možda zaista jest, ali kojim metodama planiramo sebe zaštititi? Gubljenje na putevima istjerivanja pravde može nas odvesti u ružne stranputice gdje iako se zalažemo za različite stvari i borimo iz različitih motiva praktički prestaje biti razlike između nas i onoga koji nas ugrožava. I mi možemo lako prevršiti mjeru i postati agresor. Nažalost često se zna dogoditi da braneći neku vrijednost upravo nju ili neke njoj bliske pregazimo. Braneći nešto svoje, svoj identitet, nacionalnost, stavove, slabije od nas, ne smijemo prekoračiti više principe pravde, časti, blagosti, mira, dobrote i milosrđa, ne smijemo i sami postati tiranini jer time smo onda izdali upravo ono iza čega kažemo da stojimo i one iza kojih stojimo. Često želimo na nepravdu i agresiju vratiti 'milo za drago', ponijeti se prema zločincu jednako kako se on prema nama ponio, no postavlja se više pitanje: ako tvoja dobrota ovisi o dobroti drugoga, je li to onda zaista tvoja dobrota? Potrebno je prvo duboko u sebi posjedovati i čuvati vrijednosti za koje tvrdimo da se izvana zalažemo i da ih pred drugima branimo jer inače ćemo se brzo naći u situaciji da pred pritiscima gubimo tlo pod nogama i da je veći Neprijatelj od onoga koji nas ovdje na zemlji konkretno ugrožava pobijedio.

Možda brzo odustajemo, a možda nismo ni svjesni da čuvajući sebe i svoje vrijednosti na ispravnom putu čuvamo i više od onoga što vidimo. Možda čuvamo budućnost, možda osiguravamo temelje sigurnog života i identiteta onima kojih još nema. Možda smo važniji nego što mislimo. Možda je naša dobrota, vjernost i ostanak na pravome putu i uz ispravne vrijednosti važniji nego što mislimo, ako pogledamo unazad na ljude koji su nas zadužili, a nisu nas ni naslućivali, zasigurno možemo zaključiti da i mi pripadamo istoj liniji odgovornosti i da nije nevažno za budućnost kako se mi danas postavljamo. Svi se nadamo da nismo baš mi oni koji će morati proći kroz teška iskušenja u obrani, ali to ne možemo unaprijed znati, možemo se jedino složiti s onim što je izašlo iz pera Tolkiena: Frodo: "Da se to bar nije dogodilo u moje vrijeme!" Gandalf: "To i ja kažem, i svi oni koji dožive ovakvo vrijeme. Ali nije na njima da o tome odlučuju. Na nama je samo da odlučimo što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano."